Foto: Tanjug / Marko Đoković

Iako su, na prvi pogled, radovi Amera Hadžića i Denisa Haračića prilično različiti, spaja ih jedna veoma čvrsta nit. Nedostatak čovjeka! Otuda, osnovni motiv svih predstavljenih dijela jeste potraga za njim. Upravo se taj nedostatak čovjeka i ljudskog faktora poetično provlači kroz djela oba umjetnika.U Hadžićevim radovima susrećemo se sa metafizičkim prizorima u kojim vidimo tragove ljudskog djelovanja na zidovima i konstrukcijama koje nalikuju na arhaičnu arhitekturu sarajevskih ulica i mahala. Umjetnik problematiku dvadeset prvog stoljeća predstavlja oslanjajući se na dobro poznati i nostalgični jezik popularne kulture, dok poruke koje su ispisane na platnima često aludiraju na sarkastične iskaze, u skladu sa globalnim tendencijama kapitalističkog društva. Čovjek je u Hadžićevom radu fizički odsutan te bi se moglo reći da on postoji samo kao promatrač, u ulozi publike koja je postavljena pred autorove fantastične urbane pejzaže. U slučaju Denisa Haračića susrećemo se portretima koji izravno govore o idejama nepripadnosti, alijenacije i rasčovjećenja. Iako portretna umjetnost podrazumijeva u najmanju ruku slikanje ljudskog bića, Haračićev rad nam pokušava predočiti ono što u ljudskom faktoru često ostaje nerečeno. Suprotno od slike forsiranog savršenstva i narcisima kojoj je privržen društveni život savremenog čovjeka, umjetnik teži ka slici ljudskog ideala u domenama opskurnog, neprilagođenog i nesavršenog. Shodno tome, potraga za čovjekom kod Haračića počinje u potrazi za identifikacijom društvene patologije te dijagnosticiranjem ključnih problema s kojim se kolektivno susrećemo u našem vremenu.