Tragači [snova]
Samo umetnost može svetu snova udahnuti privid stvarnog života, a stvarni život
maštovito preobraziti u čudesan oblik snova.
Džonatan Ričardson
Neformalna umetnička grupa koju čine tri autora bliskih godina, poetika i vizuelnih iskaza, započinje svoje zajedničko delovanje izložbom Tragači (snova). Odabrani zbog, pre svega, izvanrednih crtačkih sposobnosti i veštine vladanja linijom, Marko Kusmuk, Damjan Kovačević i Vladimir Lalić, otkrivaju nam svet koji se dešava iza pojavnog i svakodnevnog. Svaki od tri autora predstaviće se radovima po kojima je prepoznatljiv, a koji se prvi put nalaze u okviru jedne postavke.
Svojevrsni dijalog koji se uspostavlja unutra prostora koji su „zaposele” napete lične vizije, otvara nemerljive mogućnosti ponovnog iščitavanja i identifikovanja sa estetsko-poetskim likovnim iskazima Kusmuka, Kovačevića i Lalića. U ovoj vrsti postavke posebno je izazovno i inspirativno sagledati kontekst u kojem se unutrašnje predstave materijalizuju u umetničko delo. Svaki od autora, radeći nezavisno od preostale dvojice, samostalno gradi i nadograđuje svoj mikroekosistem, čiji temelji leže na kontrapunktovima realnog i nadrealnog, konstrukcije i dekonstrukcije, fizičkog i metafizičkog, uznemirujuće i svesmirujućeg.
Na tragu kretanja kroz umetničke vrtove zavodljivosti i zadovoljstva, a u potrazi za zajedničkom niti koja „drži” Kusmka, Kovačevića i Lalića u istoj ravni, stiže se do tačke u kojoj se detektuje njihova bliskost estetici „ružnog”, potreba za stvaranjem fiktivnog sveta sugestivnog karaktera, naglašene čulnosti i ekspresivnost. Skloni višeznačnostima, oni svoje prizore grade slojevitim i preciznim (raz)otkrivanjem podsistema koji čine jedinstven sistem – čoveka. Rezultati referiranja na univerzalne i večite teme (strah, smrt, bol, patnja, sreća…), koje su u biti svih svesnih i nesvesnih procesa, determinisani su prikazima deformisanih tela, sa prenaglašenim ili nedostajućim delovima, predimenzioniranim bubama koje se transformišu u, gotovo, realne insekte spremne za napad, upotrebom poznatih simbola – lobanja – u maniru srednjovekovnih umetnika… Dezintegracijom, oni uspevaju da prikažu i približe metamorfoze različitih stupnjeva, koje se utapaju jedna u drugi, a istovremno se jedna iz druge rađaju. Taj vešto komponovani nesklad, put je ka istinitosti koja je krajnji cilj. Umetnosti koja je pred nama, svojim dinamizmom i otvorenošću, pomaže nam da spoznamo ono za čim tragamo, jer kako je rekao Jozef Bojs Bez umetnosti nemoguće je shvatiti psihičku strukturu čoveka.
Selena Andrić
Fotografi: Nolens Volens, Vladimir Popović, Damjan Kovačević