Svaki put kad gledam ptice ja crknem od ljubomore. Sve bi ih pobio! Svejedno je da li je to let galebova iznad usamljene catare što prebacuje putnike iz Kamenara u Lepetane, ili su to kržljavi, beogradski golubovi što se vijaju oko električnog stuba praveći nered po parkiranim automobilima. Njihova krila, let i gracioznost u meni bude zavist, pakost i jed. Što ja ne mogu da letim? Zašto meni nije data ta sloboda? Ima li tu kosmičke pravde? Srećom, Danka Dimitrijević ne dijeli moja osjećanja. Istina, ona u pticama vidi sve ono što vidim i ja, gracioznost, ljepotu, sklad, ali joj te čarobne osobine ovih divnih stvorenja bude mnogo plemenitija osjećanja od ovih mojih. Kod Danke čak i kad su okamenjene, ovakve kakve ih je izložila u našoj galeriji, nose božansku slobodu u sebi. Danka je u njima prepoznala vječnost, ono što jadnom ljudskom rodu nije suđeno. U Dankinim pticama posmatrač ponekad vidi mitska bića davnih civilizacija, a ponekad zaštitni znak najnovijeg modela automobila za kojeg svijet još nije sazreo. U njima se prepoznaju i snovi ali i snoviđenja, i pokret i mirnoća i nemir i spokoj, baš kao i u onim galebovima što lete oko bokokotorske catare. Dankine ptice su i ukras ali i totem, nešto što te u jednom momentu podsjeća na tren, a u drugom na vječnost. Ljudi su različiti, kao i ptice, pa je i normalno da se moj pogled na njih razlikuje od Dankinog. Da li je upravo zbog te ljubomore, što je ja nosim u sebi, čovjek krenuo protiv prirode? Da li čovjek želi da bude i riba i ptica i hijena i virus istovremeno? Ima li nade da čovjek bude samo čovjek ili mu to više nije dovoljno? Možda želi da, ne pitajući za cijenu, postane bog? Šta je to što bi čovjeku podarilo duševni sklad kojeg imaju ptice? Kada pogledate ovu izložbu, shvatiće te da će do odgovora na to pitanje Danka će stići prije mene.

Nenad Janković (dr Nele Karajlić).

Fotograf: Duško Vukić